bazirano na kratkoj priči "Don't Fear The Reaper"
"Vidi se Meša u pisanju, jebem li ti sunce..." Mihailo Đorđević
"Gmazina sam, mrzi me da pročitam." David Kanalaš
"Nije pisano iz srca nego iz mozga, mislim nije to baš da nije iz srca, mozak je korišćen da se smisli ali je pisano iz srca, nadam se da me razumeš. Nego vidi ovaj ukrasni papir što sam kupila, je l' da da je meden." Tijana Dazdarević
"Fantastično i očaravajuće. Nisam mogao da trepnem. Pročitao sam u jednom dahu. Kada bih znao ko je ovo napisao, odlikovao bih ga Karađorđevom zvezdom." David Davidović
"Ja bih na tvom mestu obrisala ovo poslednje poglavlje. I ovo prvo. Ostale bih skratila. Ostavio si ringlu uključenu." Tatjana Davidović
"Seen" Sofija Matić
Bojao sam se smrti kada sam bio dete. Čini mi se da je to bilo i pre polaska u školu—misli o umiranju i onome što sledi su me iz nekog razloga dovoljno uznemiravale da bih često ostajao budan do izlaska sunca, kada bi zraci probili gust mrak moje sobe, utihnuvši jeziva pitanja u vazduhu. Bilo je davno, ali su ta sećanja ostala sa mnom, valjda jer su bila tako neprirodno snažna. Bojao sam se nečega što sam u svom dečačkom umu nazvao zauvek ništa—strašne pomisli na to da će me posle smrti čekati ništavilo koga ću biti bolno svestan, bespomoćan da bilo šta uradim. Nije me plašio sam čin umiranja—bol, spoznaja da mi je došao kraj, ništa od toga—već samo ono što dolazi posle i traje večno. Moji roditelji, uprkos svoj tradicionalnosti svojih shvatanja, nisu bili posebno religiozni, i u to vreme nisam mnogo znao o Raju i Paklu, životu s druge strane i miru koji bi tamo trebalo da me čeka. Da jesam, verovatno bih oberučke prihvatio tu ideju braneći se od nepoznanice koja me je toliko često terala da dočekam zoru bojeći se i brinući.
Nekada sam mislio da je ova moja priča imala takav tok upravo zbog tog straha; sada znam da sam grdno pogrešio. Delom i zbog razloga koji su uticali na to da ona bude baš takva kakva jeste, želim da je ispričam.
Probudili su me rano tog jutra. Ljudi obučeni u crno kojih je kuća bila puna, njihov ozbiljan izraz lica, kao i napetost u vazduhu, tako gusta da je skoro mogla da se opipa, naveli su me da preskočim glasno negodovanje koje sam već bio pripremio. Umesto toga sam se rasanio i ustao, znatno brže nego što bih to inače uradio. Moja ujna, niska, dežmekasta, crnokosa žena naboranog lica i pronicljivih očiju koje su me sada gledale sa očevidnom brigom, načinila je lagan, ohrabrujući pokret glavom u pravcu našeg porodičnog stola. “Sedi”, rekla je prosto, sa tananom niti zabrinutosti u glasu.
Kažu da se ovih trenutaka ne sećate već narednog dana; da sećanje na ceo taj momenat i događaje koji uslede nestane jer vaš um želi da ga potisne i sakrije što dalje od sebe. Moj je, kako se činilo, očajnički želeo da se zadrži za taj dan i svaki njegov sekund. I sada, uz malo truda, mogu da nabrojim svaki detalj tog oktobarskog jutra. I dalje mogu da osetim laganu promaju koju sam i tada osećao iza sebe, sveži miris jeseni koji je ona donosila, da se prisetim svake od hiljada misli koje su mi nekontrolisanom brzinom prolazile kroz glavu, da na svojoj koži osetim povremeno, stidljivo sunce koje bi provirilo iza naboranog i tmurnog neba. I, naravno, bolje i jasnije od svega se sećam visoke, krupne figure sa šeširom, obučene u crno, koju sam krajičkom oka spazio kako stoji naslonjena na zid trpezarije, slušajući zajedno sa mnom, kako se činilo, unapred pripremljen govor mog ujaka.
U početku nisam verovao da su mi roditelji poginuli. Mogućnost da se to zaista dogodilo, da su zaista mrtvi, delovala je tako strano i besmisleno mom dečačkom umu da sam zaključio da ne može biti tačna. Ujak je, verovatno pokušavajući da smanji grubost svog izlaganja, pažljivo izbegavao da upotrebi bilo koju reč koja je imala taj pokvareni, konačni prizvuk smrti, što sam ja u svojoj naivnosti shvatio kao još jači dokaz da je ovo samo neslana šala. Koristio je glupe izraze poput “prestali su da dišu.” Naravno, shvatao sam da ljudi moraju umreti kada prestanu da dišu, ali zašto onda nije samo to rekao? Ceo govor je delovao čudno, nerazumno, čak sam i u njemu uobrazio prizvuk humora. I taj čovek! Samo je stajao tu, u tom tamnom ogrtaču, i izgledao gotovo šeretski, kao da je deo cele te ujdurme. Stoga sam napeto čekao trenutak kada će majka i otac da iskoče iza nekih vrata i uz glasan smeh me obaveste da sam nasamaren. Ali nisu se pojavili.
Skinuvši pogled sa ujaka i ne progovorivši ni reč, tromo sam se odvukao do svoje sobe i zalupio vrata sa sobom. Razmišljajući o onome što se upravo desilo, seo sam na krevet i, kao što sam često radio, pustio da mi pogled zamišljeno odluta kroz prozor, na baštu punu ruža, živu ogradu, zid preko puta obrastao puzavicom i sive oblake. I dalje mi nije ni padalo na pamet da je ono što sam čuo zapravo bila istina, već sam razmišljao o hiljadama tumačenja ujakovog govora koji bi potvrdili da je u pitanju samo laž ili neumesan humor.
Sedeo je pored mene, na staroj zelenoj posteljini nekada davno odabranoj da odgovara maslinastoj boji zidova moje sobe. Glava mu je i dalje bila pognuta, lice i dalje skriveno senkom šešira, i laktovima se oslanjao na svoja kolena. Imao sam osećaj da preko oka gleda, kao i ja, u život sa druge strane stakla. Njegovo prisustvo imalo je smirujuć, gotovo opijajući uticaj na mene, i sve što sam mogao da uradim je da i dalje sedim, očiju fiksiranih na isto mesto, kradući poneki pogled ka njemu. Njegov stas me je neobično podsetio na očev. Imao je široka ramena i izgledao visoko, čak i dok je sedeo. Iz svega što sam pročitao dotad i iz događaja koji su okruživali njegovo pojavljivanje, odjednom sam mogao da zaključim samo jedno—ovo mora biti Smrt. Više nije delovao kao deo temeljne šale mojih roditelja i porodice, sada mi je sve izgledalo jednostavnije: nije bilo smicalice, oni su zaista umrli, a on je bio Smrt i došao da ih odvede—nije bilo razumnijeg objašnjenja. Sada, razmišljajući o tom danu, shvatam da je trebalo da budem mnogo uznemireniji nego što sam bio, da odmah shvatim da nešto nije u redu, ali svi događaji do tada su me valjda ostavili u tako krhkom stanju da bih poverovao u bilo šta i bio tup na sve neverovatne pojave, ma koliko sulude. Svi mislimo da smo pripremljeni na tako nešto, ali u stvarnosti, kada se to zaista i desi, niko ne zna kako će se i koliko nerazumno ponašati, i svoje radnje kasnije verovatno ne bi mogao da objasni.
“Jesu li mrtvi?”, bilo je sve što sam uspeo da promrmljam, drhtavim glasom. Zaustavio sam se u sredini te poslednje reči, dovršivši je samo šapatom, shvativši da sam razbio iluziju i da je upotrebom te tupe, mračne reči nestala svaka moja nerazumna nada i verovanje. Osećao sam težinu u stomaku i odjednom sam želeo da budem negde drugde—bilo gde, samo ne na tom krevetu, pored te čudne prikaze.
Jedva primetan, spor pomeraj šešira bilo je sve što mi je dalo do znanja da je Smrt klimnula glavom. Nekoliko trenutaka prošlo je u potpunoj tišini.
“Šta radiš ovde?”, upitao sam odjednom, i dalje tananim glasom. Ako se sve do tada odvijalo kao noćna mora, sada je postajalo, polako ali sigurno, samo jedan jako tužan san. Čekao sam odgovor. Osećao sam se kao da, posle svega što se dogodilo, imam pravo na njega. Umesto toga, Smrt me je obgrlila desnom rukom, povukavši me u zagrljaj. I dalje sam gledao pravo ispred sebe, sada pogledom prateći psa koji je lenjo sedeo ispred svoje kućice u dvorištu. Setio sam se svog devetog rođendana, kada su mi roditelji kupili tog zgubidana. Tada sam počeo da plačem.
Narednih nekoliko nedelja prošlo je brzo. Sahrana, preseljenje kod ujaka i ujne, rođaci koji su stalno dolazili, pitajući me da li mi nešto treba, praznina i povremeni bol u grudima, nesanica i ponovo čekanje jutra širom otvorenih očiju. Ali ovaj put, začudo, strah od smrti kao da se smanjio, kao da je taj susret sa Smrću lično promenio nešto u meni. Sada sam bio spokojniji znajući da će me, kada moje vreme konačno dođe, u zaborav voditi ta stasita, visoka figura koju sam i dalje dobro pamtio. Zauvek ništa je sada od strašne rike beznadežnosti postala umirujuća uspavanka, kao zasluženi odmor posle dugog dana, nasuprot besanoj noći koja se nikad ne završava. Malo po malo, prestao sam da razmišljam o tome kada bih legao da spavam. I pored gubitka roditelja, osećao sam se sigurnije znajući da možda ni oni nisu patili, i da možda ipak nisu zauvek zarobljeni van svojih tela, lutajući i posmatrajući ceo univerzum bez svesti o sebi, i da ih je Smrt, to čudno biće očinskog zagrljaja koga sam tog dana video i verovao mu, odvela i pazila na njih. Kako su meseci prolazili, ponovo sam počeo da se smejem: vreme je polako lečilo moju zjapeću ranu. Dani su, malo po malo, prestajali da budu toliko besmisleni, izlazio sam iz svoje školjke i svet u nijansama sive počeo je da mi pokazuje poneku jarku boju tu i tamo. Vremenom, većina toga je nestala i moja rana je postala samo ožiljak. I dalje sam pamtio svoje roditelje, ali sam naučio da živim sa saznanjem da ih više nema. Takođe sam pamtio i Smrt, ali na sličan način prihvatio da je on bio u mojoj kući tog dana, ali da ga nikad više neću videti do trenutka kada budem umro. Možda je znao za moj strah i pojavio se jednom kako bi mi pomogao da ga se rešim. Bilo kako bilo, bio sam mu od srca zahvalan za tu posetu kojom me je počastvovao.
Ipak, na svoj sedamnaesti rođendan, ponovo sam ga sreo.
Posle svoje rođendanske proslave, kasno uveče, i dalje sa zujanjem u ušima od glasne galame i očima koje se sklapaju same od sebe, pružio sam se u svoj krevet, u istu staru zelenu posteljinu. Moja nova soba bila je veća, i zamolio sam ujaka i ujnu da je okreče u istu nijansu maslinastozelene boje kao u našoj porodičnoj kući. Sve moje stvari bile su donesene i raspoređene tako da soba podseća na staru. Ormar sa uredno poslaganom odećom bio je otvoren, školske knjige, u mom maniru, razbacane po stolu, sa par otvorenih svezaka i olovaka bez nekog posebnog reda. Zatvorivši kapke, spreman da se prepustim snu, osetio sam težinu na drugoj strani kreveta. Ni sam ne znam šta sam pomislio; prošlo je toliko od njegovog pojavljivanja da mi mogućnost da je to ponovo on nije ni pala na pamet. Verovatno sam pomislio da težina potiče od nečega što sam greškom ostavio na krevetu—na kraju krajeva, to je ličilo na mene. Uz blago iznervirani uzdah, pridigao sam se u sedeći položaj, spreman da ustanem.
Ponovo sam video tu poznatu figuru u ogrtaču kako sedi na drugom kraju kreveta, na istom mestu i u istom položaju u kom sam je poslednji put zatekao pre toliko godina: glave pognute, šešira natučenog na čelo, laktovima naslonjenih na kolena i sa dugim crnim ogrtačem koji mu je dosezao do članaka. Ovaj put, međutim, ispod leve ruke nosio je nešto što je ličilo na jako veliku, staru knjigu. Ne rekavši ni reč, pomerio sam se i seo bliže njemu. Pogledao sam kroz prozor preko puta nas, koji je sada osvetljavalo slabašno ulično svetlo iznad neugledne uličice sa zadnje strane kuće. Osetio sam da prati moj pogled. Ne prekidajući tišinu, sedeli smo i ćutke posmatrali; jedini zvuk u pozadini bilo je jedva čujno brujanje mašine za veš u prizemlju. Osećao sam se kao da će nestati ako napravim i najslabiji zvuk, a želeo sam da ostane tu. Zato sam čekao da on prvi progovori.
Konačno, Smrt se pomeri. Izvukao je predmet koji je držao pod rukom i pružio mi ga. Slabo svetlo spolja bilo je dovoljno da blago osvetli prednju stranu ove knjige, koju sam tada prepoznao kao foto-album—delovao je starinski, sa slojem prašine na sebi. Pogledom sam ga ispitivao nekoliko trenutaka i nežno ga uzeo iz blagog stiska njegove šake. Ovlaš sam tada bacio jedan ljubopitljiv pogled na njegovo lice, i primetio, iznenađen, da i on gleda u mene. To je bilo prvi put da sam mu video oči.
Bile su duboko plave, kao dva sjajna, plava safira zaptivena u sumornu prazninu zagasitosivih beonjača. Ne bilo kakvi safiri—ovi su krili iza sebe neizrecive tajne, koje može znati samo biće kao On, koje se pojavljuje kao poslednji prizor svima onima kojima je vreme isteklo. U tim plavim zenicama, dubljim ali beskrajno lepšim od svakog bezdana, video sam mora i okeane, planete i zvezde, crne rupe i meteore; video sam komete, sazvežđa i magline; video sam nepogrešivu mudrost, brigu, pažnju i ljubav ovog stvorenja; video sam beskrajnu dubinu čitavog univerzuma kojeg su ovi dragulji svojom snažnom, večnom silom teže držali na okupu, u savršenom redu, bezbednog od beznadežnosti haosa.
Tup udarac je bilo ono što me je najzad osvestilo i izbacilo iz limba u koji sam upao: omađijan, bio sam ispustio album na pod. Tek tada sam shvatio koliko sam dugo netremice gledao u njegove oči. Pokušavajući da proniknem što dublje u njih, razmišljao sam o ocu i majci. Pitao sam se da li iza svojih zenica Smrt krije neki drugi kosmos u kome oni sada bezbrižno žive. Pitao sam se da li u tom svetu iza njegovih očiju postoji patnja, zlo i uništenje koje vlada u našem. Ubrzo, moj um je radio nepojmljivom brzinom, stvarajući stotinu novih pitanja na svaku moju misao i stotinu novih opažanja na svaki moj treptaj oka. Ipak, postavši svestan vremena koje je prošlo tokom kojeg sam ja samo tupo zurio u njegovo lice, sagnuo sam se da podignem album sa poda, i dalje tek ovlaš svestan svojih postupaka. “Šta je ovo?”, upitah. Glas mi je bio normalan, uobičajen, ali sam i sam osetio da ovako ne bih pričao sa svakim—nešto je ipak bilo drugačije u njemu. Kasnije sam pretpostavio da je u pitanju samo šok, ili, verovatnije, neko novostečeno osećanje prema Smrti. Čekao sam odgovor.
“Otvori ga”, rekla je Smrt nakon duge pauze. Reči su odzvonile prostorijom. Glas mu je bio dubok i jasan, sa nesvakidašnjom i postojanom jačinom u svakom izgovorenom tonu. Bio je očinski, kao i cela pojava Smrti, brižan, umirujuć i pun ljubavi. Naglasak mu je bio učen i mudar, izgovor više nego jasan. Sve u vezi sa tom kratkom izgovorenom rečenicom nepogrešivo je nagoveštavalo govornika koji je video mnogo, sakupio mudrost galaksija, toliko da ne postoji više ništa što ga može iznenaditi. Puštajući da odjek zamre, i iskoristivši tišinu da povratim svoja čula i pribranost, poslušah ga i okrenuh prvu stranicu. Album je doista bio starinski; požutelih strana i pun izbledelih slika, i dalje ipak jasno vidljivih. Listajući kroz svaku stranu, osećao sam knedlu kako mi raste u grlu. Bilo je sve teže da zadržim jecaje, koji su ubrzo prerasli u suze. Par minuta kasnije, plakao sam kao i prošlog puta kada sam sreo ovo biće.
Album je bio pun fotografija mene i mojih roditelja u svakom trenutku kojeg sam mogao da se setim. Znam da niko nije mogao da ih fotografiše jer smo često u njima bili sami, bez žive duše unaokolo, ali Smrt je pronašla ove trenutke i sačuvala ih od zaborava. Bili su tu moji rođendani, majka koja bdi nad mojim krevetom, otac koji me uči da pecam, kampovanja, moj prvi dan u školi, dan kada sam se prvi put igrao sa svojim novim psom. Sve što sam pamtio u vezi sa njima bilo je ovekovečeno u ovom albumu. I dalje sam plakao istom jačinom. “Hvala ti”, uspeo sam da nekako kažem, mucajući, boreći se da izbacim te reči u vazduh kroz pluća koja nisu htela da slušaju, gušeći se pod težinom svega što me je tada preplavilo. Stigao sam do kraja albuma. Završilo se danom pred njihovu smrt. “Hvala ti”, rekao sam još jednom, nešto pribraniji. I tada, jedno pitanje, najvažnije i najgrandioznije od svih, pitanje koje me je mučilo već godinama, koje sam mu i prošli put postavio i nisam dobio odgovor, gorelo je da bude upitano. Shvatio sam da drugu priliku verovatno neću imati. “Zašto?”, dodao sam konačno, sada već odlučan da saznam zbog čega se on pojavio kraj mene već drugi put. Nisam razumeo. Umesto odgovora, Smrt me je ponovo pogledala u oči a zatim lagano ustala i izgubila se u mračnom hodniku, koraka lakog kao pero. I dalje nisam razumeo.
Smrt se pojavila i sutradan uveče. I veče posle toga. I još jednom. Mnogo večeri je prošlo tokom kojih sam, sada već po navici, stizao kući uveče i sedao pored njega. Uglavnom ne bih ništa govorio; samo bih slušao, gledajući kroz prozor na uličicu i svetlo iznad nje. Smrt bi mi pričala o mojim roditeljima. O vremenu i životu pre nego što su uopšte znali jedno za drugo. O danu kada su se upoznali. O srećnim godinama posle toga. O venčanju, o meni, o tome kako su me voleli. O knjigama koje je moj otac čitao, o polju nauke koje je moja majka odabrala. Nekad bi mi pričao o zvezdama, o sebi, o životu, o Bogu i njegovoj tišini. Način govora mu je bio tako izuzetno jasan, tako čist i pitak da sam mogao da slušam o najbeznačajnijoj sitnici ako bi on pričao o njoj, i da upamtim svaki maleni detalj tog govora. Ponekad bih ga upitao nešto. Nekad bi odgovorio, nekad bi me ošinuo tihim oštrim pogledom koji mi je stavljao do znanja da pitam previše, da se neke stvari ne mogu znati, da postoje granice koje nije želeo da pređe u razgovorima sa mnom. Uglavnom bih zaspao slušajući ga, a nekad bih dočekao jutro, kada bi on istim lakim korakom, ne praveći ni najsitniji šum, uz tihi pozdrav napustio moju sobu, baš kada prvi zraci sunca obasjaju njegov ziftcrni ogrtač. Prestao je da dolazi posle nekoliko nedelja. U početku mi je nedostajao, ali sam se vremenom navikao na odsustvo tog bića. Počeo sam da njegove dolaske shvatam kao dar koji moram da poštujem, vođen mišlju da ničim nisam zaslužio njegovu dobrotu. Ipak, i dalje me je kopkalo ono jedno pitanje na koje nikad nisam dobio odgovor: zašto? Zbog čega je Smrt dolazila kod mene, odavala mi sve te tajne i ujutru tajanstveno nestajala? Možda od svega u vezi sa njim, najčudnija je bila sama činjenica da je on bio tu.
Vreme je prolazilo, neumoljivo kao i uvek, vispreno, podmuklo i na vrhovima prstiju, baš kao što sam i navikao. Srednja škola je ubrzo bila gotova, pa i fakultet. Postao sam, manje ili više, čovek od nauke i akademski građanin, ali nikad nisam zaboravio kome dugujem najviše za svoj životni put—svojoj ujni, ujaku, ocu, majci i Smrti, koja ih je prevremeno uzela. Čovek koji je prošavši na crveno svetlo izazvao udes u kome sam izgubio oba roditelja pušten je na slobodu. Kazna je bila blaga jer su dokazi njegove krivice bili isuviše slabi, a pritom, dijagnostifikovan mu je skizoidan poremećaj ličnosti i smatralo se da nije mogao da odgovara za svoje radnje. Nakon nekoliko godina u ustanovi za psihičko obolela lica, smatrali su da je izlečen i da je bezbedno za njegove sugrađane da hoda ulicom. Odvezao se u svoju smrt u istom automobilu koji je vozio kada su moji otac i majka poginuli. Nije bilo drugih žrtava. Nisam bio srećan, ali sam sa interesovanjem prihvatio volšebnu ironiju tog događaja i mračan humor iza njega.
Moji dani bezbrižnosti, nažalost, nisu dugo trajali. Sam Bog zna kako, ali splet događaja od gubitka posla i nemogućnosti da nađem novi, preko razvoda od moje prve žene i teške bolesti mog ujaka, njegove smrti, a ubrzo i ujnine, pa sve do prinudne zaplene jedinog doma kojeg sam tada imao, dogodio se tako brzo i s takvom hirurškom preciznošću da ni najjača mlada ličnost to nije mogla da istrpi. Pucao sam po šavovima, ali nisam to želeo sebi da priznam. Mislio sam da bi svi oni bili ponosni kada bih stisnuo zube i sam doveo svoj život ponovo u red. Narednih godinu-dve prošle su u magli, neobično brzo. Opijati i psihoaktivne supstance polako su postale moj način da se izborim sa sećanjima i mislima koje su me morile kada bih noću pokušavao da zaspim pod vedrim nebom, na praznoj klupi. Moj nekadašnji polet i želja za borbom ustupili su mesto ogorčenosti i melanholiji koje su me obuhvatile sa svih strana, nemilosrdno zarivajući svoje kandže u dubinu moje duše, kao da nikada nisu ni planirale da puste. Verovao sam da je kosmos veliki par terazija, baš kao što mi je Smrt nekada davno govorila, i da su dobro i zlo uvek u ravnoteži. Ljutilo me je to što sam se osećao kao da moje terazije uvek prevagnu na stranu zla. Tražio sam svoje uzvišenje iznad očaja i gorčine skrhanog, rasutog života u memljivim, napuštenim zgradama i skloništima, često upoznajući ljude sličnih životnih priča—svi smo bili srozavajuće isti: nedovoljno jaki da se nosimo sa surovim životom i tako odbegli u svet koji je bio samo manje nesrećan ali jednako očajan. Jesam živeo u drugom svetu, ali nije bio miran kao onaj iza očiju Smrti. Bio je pun bola koji je bio skupa cena za kratko lebdenje iznad zemaljskih problema.
Nisam sreo Smrt od kada sam imao sedamnaest godina. Počeo sam sve više i više da priželjkujem susret sa njim, da bar na sekundu vidim tu ohrabrujuću figuru krajičkom oka, baš kao kada sam ga prvi put spazio u trpezariji svog porodičnog doma. Čak i kada su ljudi umirali na mojim rukama, uplašeni, u očaju, modri, širom otvorenih i zakolutanih učiju, sa penom iz ustiju i igala zabodenih u ruke, nijednom se nije pojavio. Kako se moja tuga širila, želja da ga vidim postajala je sve jača. To je i bilo ono što me je polako guralo u ludilo. Pomislio bih da ga vidim u svakoj senci, kako me gleda sa svake klupe na koju bacim pogled u mraku, kako sedi, laktova naslonjenih na kolena, u svakom mračnom uglu svih neuglednih mesta koja sam posećivao. Ali svaki put kada bih prišao, sačekao bi me osećaj obrtanja stomaka, kada bih umesto crne, ogrnute prikaze video samo neki odbačeni kaput ili drvo čudnog oblika i osetio kako mi sva nada polako kopni. Strašnija od svih tih razočaranja zajedno bila je činjenica da sam ipak uvek znao, iako nisam to želeo sebi da priznam, da to nije on—jer nijednom nisam uobrazio njegove plave, prodiruće oči.
Jednog dana, i dalje u izmaglici svog opijatima osakaćenog uma i umoran od života koji sam sebi stvorio, rešio sam da ga bar još jednom vidim, makar i po cenu života. Verovao sam da ću živeti u paklu ako budem morao da priželjkujem njegovo prisustvo još jedan dan. Umio sam se, učinio sve da izgledam što svečanije i pristojnije, koliko je to za jednog propalicu bilo moguće. Došao sam na mesto koje sam unapred odabrao: mala, skučena uličica na koju je gledala soba u mom nekadašnjem stanu—zabavljala me je ironičnost odabira tog mesta. Mislio sam da će to biti još jedan razlog Smrti da me konačno poseti. Pripremio sam smrtonosnu dozu i čekao da se pojavi, spreman da je ubrizgam, znajući da će tada prići, uhvatiti me za ruku i odvesti u taj njegov kosmos, gde sada žive svi oni koje sam voleo, gde bih ponovo mogao da ih zagrlim i osećam se kao da pripadam, gde će moj bol i očajanje postati samo staro, daleko sećanje. Sam, u uglu, plačući, molio sam ga da se pojavi. Preklinjao sam, ponizno, osećajući svaki svoj uzvik kao još jedan udarac čekića koji zabravljuje moj mrtvački kovčeg. Kroz zvuke pacova koji su hodali oko mene, kroz neizdrživ vonj ugla malog sokaka, zaboravljenog od svih i punog smeća, mučnog lica osvetljenog samo neuglednim uličnim svetlom, istim onim koje smo Smrt i ja posmatrali iz moje sobe, moje molbe su dobile gorak zvuk, postajale ljutite, besne. Molbe su postali zahtevi, a zahtevi postali psovke. Mrzeo sam Smrt, mrzeo sam to stvorenje koje nije htelo da dođe kada mi je bio najviše potreban, mrzeo sam njegovu prokletu staloženost, njegov sveznajući glas, njegov nadmeni pogled i mrzeo ga zato što nije bio jedan od nas. Da li je on osetio kako je biti na dnu, kao ja, pitao sam se. Da li je ikad znao šta znači izgubiti svaku svrhu postojanja? Proklinjao sam ga, dan kada sam ga upoznao, svaku reč koju mi je rekao, ali sam znao da ako ne dođe, neću moći da dignem ruku na sebe. “Zauvek ništa” je sada ponovo bila rika beznadežnosti, glasnija i zloslutnija nego ikad, i bez znanja da će u mom poslednjem času on biti kraj mene, nisam imao hrabrosti da sam uskočim u nju. Vikao sam, dozivajući ga dok mi se glas nije istanjio, promukao i postao samo šapat. I tada sam nastavio da ga dozivam, iz petnih žila se trudeći da isteram još jedan krik iz svog poderanog grla. Nije se pojavio, i ja sam, u zoru, zaspao u tom polumračnom uglu, iscrpljen.
Od tog dana, nekim čudom, stvari su krenule na bolje. Ne znam ni sam zašto; možda jer sam bio dotakao dno i nije moglo biti gore. Možda jer sam se u svom nezadrživom besu prema Smrti odrekao verovanja u njegove terazije svemira i ravnotežu dobra i zla. Možda je sve to, na kraju, bila samo slučajnost i luda sreća jednog čoveka. U svakom slučaju, iako na prvi mah moj život nije bio ništa manje obeshrabrujuć i beznadežan kao i ranije, osetio sam da se nešto menja. I dalje sam tumarao hodnicima života, ali sada više nisu izgledali tako mračni. Neki slabašan izvor svetla, negde daleko, osvetljavao mi je put, i iskoristio sam svoje poslednje atome snage pokušavajući da ga pronađem. Pomoglo je i što nisam mogao da poverujem da se nalazim na kraju svog života—bio sam siguran da se još mnogo toga mora dogoditi. Odsustvo Smrti u mom sudnjem času zasigurno je doprinelo tom ubeđenju. Odvikavao sam se od supstanci, sporo ali uspešno. Hodao sam lagano, pazeći svaki svoj korak, ali odlučno nastavljajući napred, marširajući ka svetlu koje je sada izgledalo sve bliže i izvesnije. I dalje bih ponekad posrnuo i pao u blato svojih nekadašnjih neuspeha, ali put kojim sam išao je neumitno pokazivao suprotno od dna u kome sam nekada ležao.
Uspeo sam. Sam, bez ikoga svog, bez ikoga za kime sam mario, bez porodice, prijatelja, bez bilo koga ko je verovao u mene, bez ičega u sebi sem jednog trna upornosti u srcu i nekoliko sahranjenih sećanja, uspeo sam. Batrgajući se kao ranjena divlja životinja, silovito se kobeljajući iz užasa živog blata u koje sam upao, izvukao sam se—trapavo, istina, ali živ—i započeo novi život. Prevazišao sam svoju mržnju prema Smrti, shvatajući da mi je on, posle svega, ipak spasao život. Da se te, najstrašnije noći mog života pojavio u senkama, oduzeo bih sebi život u želji da ga zadržim kraj sebe. Mnogo sam razmišljao o tome—da li me je on pratio sve vreme i znao šta će se desiti, ili ga prosto više nema? Da li je počinio jedan poslednji plemeniti čin, time što se nije otkrio, ili je jednostavno otišao negde drugde, radeći svoj posao, i zaboravio da uopšte postojim? Išao sam toliko daleko da pomislim da su možda sva moja sećanja na Smrt lažna; da sam uobrazio i halucinirao sve dane tokom kojih sam ga video i razgovarao s njim. Iako sam razmatrao tu mogućnost, odlučio sam da ne verujem u nju. Odabrao sam da verujem u to da je njegova tišina, baš kao i Božija o kojoj mi je toliko pričao, namerna ali čestita. Znao sam da to razmišljanje verovatno nije tačno i da je istina, zasigurno, beskrajno hladnija od moje budalaste uobrazilje, ali bez obzira na to, verovao sam. Iskreno i posvećeno.
Dobio sam novi posao, posle nekoliko neuspelih pokušaja. Takođe posle nekoliko neuspelih pokušaja, konačno sam upoznao ženu koja je činila moj život još vrednijim življenja nego što sam to mogao da zamislim. Ubrzo sam se našao u braku u kome sam konačno shvatio šta znači voleti. U početku nisam mogao da verujem da sam napravio ovaj preokret. Nekad bih se čak i bojao da se svakog trenutka mogu probuditi u onom mračnom uglu, pored kontejnera, i shvatiti da sam u delirijumu sanjao savršen život koji sam želeo da imam. Dobro, nije bio savršen—posvađao bih se ponekad sa ženom, posao nije uvek dobro išao, zdravlje mi nije uvek bilo dobro—ali bio je toliko daleko od užasa kroz koje sam prošao da je svakako bio bolji od bilo čega čemu sam ranije mogao da se nadam. Smrt i dalje nisam bio video, ali sam se pomirio sa tim. Iako bih ponekad želeo da je vidim i pozdravim se sa njom—ako ni zbog čega drugog, onda zbog starih, dobrih vremena—znao sam da je to stvorenje, učinivši za mene više nego većina ljudi koje sam poznavao, otišlo negde drugde, i da sada možda sedi na krevetu nekog drugog zbunjenog, uplašenog klinca na čija se nejaka leđa srušio nezasluženo težak teret svih ružnih strana čuda koje zovemo život. Smatrao sam da je tako i bolje. Ponovo sam video njegove posete meni kao neprocenljiv dar; ponovo sam ga poštovao i tugaljivo ga se sećao, pa ipak, i dalje me je, u nekom zaboravljenom kutku mog uma, kopkalo ono staro, verno pitanje, kao onog dana kada sam ga prvi put upitao i bio dočekan tišinom. Bilo kako bilo, nisam imao vremena da razmišljam o tome—u to doba na tas dobra mojih terazija pao je još jedan dragulj—prelepi dečak plave kose i plavih očiju, crta lica istih kao njegova majka. Voleo sam svoju porodicu i želeo da svom sinu pružim bar delić onoga što su meni moji roditelji tako nesebično predali. Noću bih legao da spavam, poljubivši ih oboje, i razmišljao o trnju kroz koje sam prošao i suncu koje me je dočekalo. Život je bio miran, i to je bilo sve što mi je bilo potrebno—malo mira posle svih burnih godina.
Zdravlje me je, ipak, služilo malo lošije nego što sam mislio. Tamna mrlja na rengdenskom skenu i lekarev pogled kada sam kročio u njegovu ordinaciju su mi rekli sve što je trebalo da znam. Pitao sam se šta će biti sa mojim šesnaestogodišnjim sinom i mojom ženom. Bojao sam se da ću ih ostaviti same u svetu na koji nisu spremni; znao sam da su navikli na mene, baš kao što sam i ja navikao na svoje roditelje kada su iznenada, jednog dana otrgnuti od mene. Moram da priznam, smrt me je ponovo malo plašila—nije to bila ona ista huka iz moje mladosti, ali su se negde daleko čuli preteći šapati zauvek ničega. Znajući da nemam još mnogo vremena, učinio sam sve što sam mogao da im obezbedim što bezbrižniji život, i da nije bilo tog glasa u mojoj glavi koji mi je ulivao osećaj nelagodnosti povodom umiranja, bio bih sasvim spokojan. Moja supruga je počela da primećuje da nešto nije u redu, brinula se, i jednog dana sam joj sve rekao. Plakao sam sa njom po prvi put onako snažno i neutešno još od kada sam u rukama držao foto-album sa izgubljenim uspomenama.
Bilo je jutro, mnogo ranije nego što se inače budim. Čuo sam jednolično, strpljivo kucanje na vratima. Podsećalo je na otegnuto dobovanje kiše. Obukavši se, tromim korakom odvukao sam se do ulaza i povukao kvaku.
Svi su bili tu. Otac i majka, ujak i ujna, odmorni, bezbrižnih izraza lica, mladi i puni snage. Svi moji prijatelji koji se nisu izvukli—jedri, bez ožiljaka, ne bledi, mršavi, pogrbljeni, kako ih pamtim, školski drugovi koje je pokosilo ovo ili ono, rođaci koje sam gotovo i zaboravio. Svima je na licima titrao nepostojan, blagi osmejak, kao da kriju nešto od mene. Otac je držao svoju crnu aktovku, majka je na nosu imala naočare, ujak je stajao sa svojim štapom za pecanje, kao da iščekuje nešto, ujna je držala činiju ruku ispruženih, kao da me nudi njenim sadržajem. Stajali su na metar jedno od drugog, na beloj, prekrivenoj ulici, pahuljica koje im dodiruju lica. Bila je zima, ali sam zasigurno u daljini čuo slab cvrkut ptica. Sem njega, ništa nije narušavalo idiličnu tišinu decembarskog jutra.
Okrenuo sam se kada sam postao svestan tihog, slomljenog plača negde u daljini. Video sam pijanicu koji je izazvao smrt mojih roditelja, vezanog lancima za ulično svetlo. Jecao je, sumanuto se okrećući i gledajući oko sebe, suznih očiju i iskrivljenog izraza lica. Obučen u dronjke, tresući se od hladnoće, pogledao bi ka nebu ponekad, kao da se moli, i dalje plačući, uplašen. Izgledalo je kao da ne vidi nikoga od nas, i znao sam da njega u sudnjem času nije odvela Smrt. Znao sam da se on bojao dok je padao, moleći se u sebi svom Bogu, očekujući svakog trenutka užasan, beskrajni mrak pred očima. Znao sam da je on lutao univerzumom, bez svesti o sebi, kao što sam ja nekada davno mislio da ću završiti. Znao sam da je njega Smrt ostavila da pati u kandžama večnog ništavila, odbijajući da mu pomogne da nađe put do svog mira.
Ispred svih njih, lica pognutog, šešira natučenog na glavu, sa ogrtačem koji je narušavao blještavu belinu snega, bio je on. Oči su mu bile uprte u mom pravcu, sa radoznalošću gledajući u mene, kao da željno iščekuje moj sledeći pokret. Ogrtač mu se lelujao na vetru, mirno i tiho, proračunato, kao da prati neku osetljivu, nežnu plesnu tačku. Vetar je postajao sve jači i sneg je padao sve više, pretvarajući se, iz sekunde u sekundu, u pravu mećavu, dok su tihi jecaji u pozadini postajali glasni vrisci. Duvao je u njega, šibajući mu lice i telo, kao da pokušava da ga obori. Ipak, Smrt je stajala mirno, poput kakve statue od crnog kamena, ocrtavajući tamnu siluetu nasuprot belini ulice, planina u daljini i oblačnog neba. Hladnoća je počela da mi se uvlači u kosti, ali mi nije smetala—bio sam ravnodušan prema njoj. Sve o čemu sam mogao da razmišljam su ljudi preda mnom i ta poznata, draga prikaza na čelu. Podigao je ruku i na njen trzaj svi oni su nestali, iznenadno, kao što su se i pojavili. Vrisci su zamrli.
“Uđi”, rekao sam. Kada ste prošli kroz sve ono kroz šta sam ja, naučite vremenom kako da ugostite starog prijatelja.
Sada sedimo sami za stolom, ćutke. Supruga je na poslu, moj sin u školi. Znam da nema mnogo vremena. Kada završim ovu priču, pozvaće me svojim dubokim, brižnim glasom. “Hajdemo”, reći će mi, konačno i strogo, i ja ću znati da ne mogu više da odlažem. Izaći ću napolje, rame uz rame sa njim, i zakoračiti u novi kosmos. Za mnom će hodati svi ti dragi ljudi koji su ga časkom napustili kako bi me dočekali. Sa osmehom na licu, odeveni u belo, praviće otiske stopala u snegu koje ću samo ja moći da vidim, i zvuke pod nogama koje ću samo ja moći da čujem. Za nama će ostati onaj jadni mučenik, i dalje plačnim glasom moleći Boga da se smiluje nad njim. I kad padne noć, neću biti izgubljen, jer će me Smrt voditi i osvetljavati mi korake još jedan, poslednji put. Ako posrnem, staviće ruku na moje rame, ohrabrujući me da nastavim, i svi oni će mi dati snagu da marširam mirno poslednjom putanjom svog života. Znao sam da me neće boleti—bol je samo oružje kojim će zauvek ništa pokušavati da me otrgne od njih tokom mojih poslednjih sati, ali biće nemoćno. Konačno ću biti miran i odmoriti od gungule zemaljskog. Biće mi žao što je ostavljam; na kraju, svakodnevna borba i kolotečina života, iako iscrpljujuća, bila mi je draga, jer sam njome činio srećnim mnogo više nego samog sebe.
Ipak, jedna stvar me je i dalje brinula. Odjednom, bila je sve o čemu sam mogao da mislim.
“Moj sin”, rekoh. Smrt me pogleda. Čekao je da nastavim. Nastade kratka pauza, dok sam premeravao svoje reči.
“Pazi na njega, molim te”, dovrših. Mogu da se zakunem da sam video njegov tanani osmeh kroz senku šešira. On klimnu glavom.
Bilo je jasnije nego što sam mislio.
O svom životu i poznanstvu sa Smrti sam želeo da pričam iz jednog razloga—kako bi više ljudi znalo istinu. Verujte, on nije ni blizu onakvog kakvim ga prikazujemo. Nije mršav, jeziv, glasa koji uliva strah u kosti, praznih očnih duplji. Tako o njemu misle svi oni koji se boje večnog sna koji će nas, ovako ili onako, sve na kraju stići. Ne bojte se Smrti. On nije zao. Ne odlučuje on ko će umreti a ko živeti. On je samo tu da pokaže put ljudima kojima je suđeno da izdahnu tog trenutka i spasi ih strašnog lutanja. On je nežno biće mekog srca sa plemenitim poslom koji obavlja marljivo i vredno. Kada oseti da je potrebno, on čini dobra dela prema nama, uplašenim i zbunjenim klincima, vadeći nas iz očaja u koji upadamo. Možda oseća krivicu jer je primoran da uzme nešto naše, i želi da to ispravi. Možda samo ne voli da ga se tako mlada, nevina bića boje. Koji god bio razlog, nezahvalno je zamišljati ga kao utvaru koja nemilosrdno kosi ljudske živote. Nije to zaslužio.
Znam da se moja supruga neće bojati—ona zna moju priču, ovu koju sada vama pričam. Zna o foto-albumu, o noćima provedenim u razgovoru sa Smrti i sve o mom nekadašnjem strahu. I ona zna ko će je odvesti u bezbednost kada za to dođe vreme. A ako Smrt održi svoje obećanje, i moj sin će takođe znati. Razumeće zašto ja više nisam tu.
A što se mene tiče, ja sam srećan. Živeo sam kroz uspone i padove, i sva zla koja su se svalila na mene su na kraju ipak ispravljena dobrom. Terazije su ipak u savršenoj ravnoteži. Živeo sam dug i ispunjen život, video mnogo više nego što sam ikada verovao da ću videti i prošao kroz iskustva kroz koja nikada nisam verovao da ću proći. Miran sam i ne mislim da sam nepravedno otrgnut od ovog sveta. Ako ništa drugo, konačno ću se odmoriti.
Tako da, ne bojte se Smrti. Ljudi su ti koji su prava čudovišta.